Kako “slijediti svoju strast”?

Osjećaš u sebi poriv da bi radila nešto, nešto što baš želiš? I to ti ne da mira? Često, jako često razmišljaš o tome? Već se vidiš u toj nekoj verziji kako to radiš? Čak i znaš da bi bila dobra u tome.

Jer, to je ono čime se baviš i u slobodno vrijeme i to voliš. I već puno znaš o tome. I znaš da još uvijek imaš za učiti, ali već si dugo u tome i imaš neko znanje koje možeš prenijeti dalje ili iskoristiti za neki novi korak u svom životu. Drugi te pitaju za savjet iz tog područja kada im treba. I ti im rado odgovaraš i mogla bi satima o tome pričati.

I nije uopće važno što je to. Može biti najbanalnija stvar kao; vrtlarenje, pletenje, šivanje, vožnja biciklom, igranje video igrica, fotografiranje, slikanje, pisanje pjesama…ili možda pisanje bloga :), pričanje priče koju netko treba čuti, a ti nosiš u sebi.

Zadnjih godina bomardirani smo porukama sa svih strana “Slijedi svoju strast”, “slijedi svoje srce”, i slično.

I već kao da se izlizala bit toga i sve to zvuči kao klišej. I što je to uopće? I ne moraju svi osjećati ili tražiti tu svoju strast. Možda još nije vrijeme da iziđe. Možda je uopće i nema. Možda u ovom periodu tvog života nema prostora za nju.

To nije nešto što bi nam trebalo stvarati stres i pritisak. Već baš suprotno. To bi trebalo biti nešto što nas raduje i veseli, ispunjava nas mirom i zadovoljstvom.

I sama sam se pitala dugo vremena što je to. Kažu;

• To je ono što bi radila i da ne moraš raditi.
• To je ono što bi radila i zabadava.
• To je ono što ti jesi i što izvire iz tebe.
• To je ono o čemu stalno razmišljaš i pričaš.
• To je ono što ti zaokuplja pažnju i čemu te srce vuče.
• To je ono što ti jesi.

Ok, što je to u mom slučaju? Ovo sam se pitala unazad par godina i nekako nisam mogla baš točno razlučiti. To nije ovo što sada radim da bi imala od čega živjeti. Iako volim to što radim i ispunjava me na određeni način. Ali to nije TO.

I dugo se već mučim sa time i puno razmišljam kako i na koji način pustim TO iz sebe. Pa probavam, pa odustajem. Jer odustajanje je lakši put. Ali, opet iznova osjećam da bi trebala krenuti i to mi ne da mira. I idem već na živce i sama sebi, jer sam svjesna da zapravo samo tražim izgovore… i jer se bojim pustiti. Sigurnije je ovako.

Samo se pusti, bez razmišljanja, i kreni

A onda sam si pomislila u jednom trenu; ok, ne trebam se toliko mučiti s time što i kako da radim to što želim, samo moram biti svoja. Svoje misli moram pretočiti u riječi. Bez puno filozofije, bez samokritike, biti svoja onakva kakva jesam. Raditi najbolje što mogu i znam u ovom trenutku. Radi sebe i za sebe.

Zapravo je to vrlo jednostavno, što pak ne znači da je i lako. JUST DO IT! Samo napravi. Pusti se, i kreni! Bez razmišljanja, samo kreni, samo napravi prvi korak. Pa onda još jedan. Pa još jedan. Znat ćeš koji. I tako korak za korakom, idi tim svojim putem.

Sve drugo će se već posložiti, jer tako to ide. Ono što ovisi o meni, moje je da napravim. Kako će se stvari dalje razvijati, to prepuštam vremenu. Znam da sreća prati hrabre, a sreća je upravo u poduzimanju akcije. Cilja nema, samo putovanje.

I bit će krivudavo, ali takvi su ti putevi. Nisu ravni ni pravocrtni. Imaju puno zavoja, puno uspona i padova. Imaju i ravnica. Ali ljepota puta i jest u samom putu. Putovanje je cilj. Nema krajnjeg cilja kojem težimo, ljepota je u putovanju i uživanju u krajolicima kojima prolazimo i ljudima koje susrećemo. I upoznajemo sebe putujući i otkrivajući za što smo sve sposobni.

Zašto ne radimo to što osjećamo da bi trebali?

Zato što imamo manjak samopouzdanja. Mislimo da nismo dovoljno dobre. Da se još moramo usavršiti (naročito mi žene). Da još nešto moramo naučiti i da ovo znanje nije dovoljno. Sve mora biti savršeno. Do zadnjeg detalja.

Pratim dosta uspješnih ljudi i bila sam već i na dosta različitih radionica i seminara i najčešće se ljudi javljaju sa pitanjima kako da se odvaže krenu raditi TO nešto. I čak i kad svjesno znaju što i kako trebaju, svejedno dobar dio njih (nas) ne odvaži se i sumnja i dalje u sebe.

Zašto je teško pustiti se i otvoriti prema svijetu?

Pridajemo svemu tome preveliku pažnju. Čak iako znamo da to nije toliko bitno. Čak i ako to nije presudno za našu egzistenciju, ako je samo hobi. Sigurnije je skrivati se iza, nego iskoračiti u nesigurno i pokazati svijetu sebe ili svoj rad.

A kažu da trebamo dijeliti svoje talente i znanje sa svijetom. Ako ne, to je protraćeni talent. Koje god talente da imamo, imamo ih ne samo radi sebe, već zato što oni trebaju i nekom drugom.

Bog ne rasipa talente uzalud. Sjeti se priče o talentima iz Biblije. “Onaj tko ima dat će mu se, a tko nema, oduzet će mu se i ono što ima.” Jer, Bog ne rasipa talente uzalud.

Problem je što mi zatomljujemo svoje talente i bojimo se da nisu vrijedni pokazivanja.

Elizbet Gilbert (Jedi, moli, voli!) jako lijepo piše o tome u knizi “Velika magija”. Kaže da su ideje svugdje oko nas, i da su žive. Ako netko od nas osjeća unutar sebe da bi trebao nešto raditi, to je nešto što želi biti pokazano svijetu i traži kanal kojim će se manifestirati.

Ti kanali smo mi. Ako se oglušimo na taj unutanji glas i potiskujemo predugo tu ideju, ona će jednostavno otići nekom drugom. I kada vidiš iz svog okruženja da je netko drugi napravio baš to o čemu si ti dugo razmišljala da bi trebala napraviti, bit će ti krivo jer je netko drugi imao hrabrosti realizirati ono što ti nisi.

Jer, ideje traže tko će ih ostvariti. I ne mogu predugo čekati.

Stvar je u tome što je to NAŠE nama jako poznato i mislimo da je i drugima poznato. I da to što ja znam zna gotovo svatko koga to zanima. Ali, zapravo nije tako. Naravno ima uvijek onih koji su ispred nas i znaju puno više. Ali ima i puno onih koji su tek na početku svog puta i trebaju to čuti baš od nas.

Mel Robins u svojoj knjizi “Pravilo 5 sekundi”

daje odličnu tehniku kako krenuti raditi bilo što što nam se ne da, a znamo da bi trebali.

Radi se o tome da moramo prevariti svoj mozak tako što ćemo brojati od 5 do 0 i npr. ustati iz kreveta ranije, ili započeti raditi bilo što, što odgađamo. Važno je brojiti prema nuli, jer iza nule nema više ničega i vrijeme je za akciju. Na taj način ne damo mozgu vremena da nas zaustavi u našoj nakani. Jer njemu (egu) se ne ide iz toplog kreveta, njemu se ne izlazi iz zone udobnosti sigurnog i poznatog. Zato mozak moramo varati, sve dok nam nova navika ne postane normalna, sigurna i poznata.

I naravno da neće biti uvijek lako. Ali to je ono što bi svejedno radila. To je ono što ako ne napraviš, nećeš imati mira. I bit će ti krivo ako vidiš da netko drugi ima hrabrosti to raditi i znat ćeš da je ta ideja bila kod tebe, ali si ju zanemarila i ona je otišla drugome.

Zato donesi odluku SADA. I samo kreni…