Ljetna poduzetnička priča

Oduvijek mi je bila želja ići na rafting. Ljeti na moru bi gledala one reklame za takve izlete uz šetnice. Ali, nikako da odem. Kada su djeca bila mala, tada nije bilo novaca za takve egzibicije i luksuze, a kasnije bi uvijek nešto drugo bilo na redu. Sve do prije dvije godine kada sam odlučila da je došlo vrijeme i za tu avanturu. Dragom se baš i nije išlo, barem na moj prvi upit, ali kako sam bila odlučna da ja idem, što će jadan sa mnom, pa je pristao da ide.

Uglavnom, jedan dan smo se odvezli na izlet na Cetinu kod Omiša. Inače smo bili smješteni u Tučepima i odande su prodavali te izlete. Ali kada smo došli u Omiš, vidjeli smo da možemo to organizirati i sami u tamošnjoj agenciji. Kao domaći dobili smo i neki popust.

U dogovoreni dan došli smo autom do Omiša i autobusom su nas prebacili do mjesta s kojeg se kreće na rafting čamcima. Kombijima su prevozili čamce, po nekoliko njih povezanih na krovu kombija.

Kada smo svi stigli na mjesto polaska, morali smo svatko za sebe uzeti opremu, kacigu i prsluk i čekati da nas rasporede po čamcima. Ja sam sve to sa zanimanjem promatrala i uživala u trenutku. Dečki koji voze i upravljaju čamcima, skiperi, nisu bili ništa posebno opremljeni. Zato mi je pažnju privukao jedan od njih koji se izdvajao i samouvjerenim držanjem, ali i profesionalnom opremom.

Ti i takvi izleti kao što je bio taj naš je zapravo masovna rafting vožnja po Cetini. Nas je bilo osam u čamcu, a zna ih biti i po deset.

Ide se na što veći broj ljudi, a u skladu s time im je i stanje opreme (dotrajala je i ima miris po pljesnivoći, budući da se vjerojatno ne stigne osušiti do kraja), kao i cijena (oko 200,00 kn).

I baš smo mi pripali tom profi skiperu. Blago nama :)…Bili smo jedini domaći u odabranoj grupi, pa nas je stavio da sjedimo na kraju čamca odmah do njega, svaki sa jedne strane, kako bi mogli razgovarati. Ostatak ekipe su bili Slovaci, pa smo tako naučili i par riječi slovačkog zbog komandi skipera tijekom raftinga. Zapravo se sada mogu sjetiti samo riječi “močno” što znači “jako”. Močno ili jako, je trebalo veslati na određenim dionicama rijeke.

Uglavnom, tijekom raftinga saznala sam zašto Jure zapravo ima bolju opremu.

Sezonu prije radio je za tu istu agenciju s kojom smo mi tada išli. Ali, godinu kasnije, odlučio je sam krenuti istim putem, ali na drugačiji, svoj način. Otvorio je vlastiti obrt, naručio svoj čamac negdje izvana, uložio u kvalitetnu opremu i bacio se na tržište. Vozio je vlastite rafting ture, ali nešto luksuznije i manje grupe od maximalno pet-šest ljudi. Ovaj luksuz je obuhvaćao baš to što je manje ljudi u čamcu, pa imaju više mjesta, i ne skaču jedni drugima u krilo tijekom vožnje (na brzacima). Također bi im organizirao stajanja tijekom puta kako bi mogli malo odmoriti, uživati u prirodi uz konzumaciju pića i voća koje bi im tamo pripremio u suradnji s prijateljicom.

Naravno, takav aranžman je imao i nešto višu cijenu, ali uvijek ima ljudi koji su spremni dati više za bolju ponudu i potpuniji doživljaj.

Pitala sam ga da li ima posla od kako je krenuo sam. Rekao je da je zadovoljan za prvu godinu rada. Surađuje s nekim turističkim agencijama koje su ga uvrstile u ponudu. Ponekad uskače u pomoć bivšem poslodavcu kada im je potrebno (kao to kada je nas vozio). A i nije mu to jedini izvor prihoda. Kaže da ljeti uvijek ima barem tri posla koja radi, inače kroz godinu studira.

Kaže da mu posao nikada nije bio problem, tko hoće raditi, uvijek će naći nešto. I slažem se u potpunosti s njime.

Ono što me oduševilo kod njega je ono što me i inače oduševljava kod ljudi. Ima onu energiju i pogled na život gdje se ne prepušta malodušju i kukanju, već poduzima nešto i usmjeren je na to kako ići naprijed.

Čak i tijekom vožnje bio je jako profesionalan i gledao je kako da nam svima taj doživljaj bude što zabavniji. 

Kroz priču nam je rekao kako živi u Splitu s mamom, koja je nedavno ostala bez posla, ali joj je on ubrzo pronašao posao u slastičarnici i tu je zadovoljna.

Negdje pri kraju puta, jedan od skipera ga je pitao gdje sprema čamac. Rekao je da za sada još nigdje, nosi ga u stan. I zaključim da mu stvarno treba neka garaža ili spremište za taj nemali gumenjak. Ali on ga nema. Priča nam kako ispuhuje čamac svakog puta i nosi ga u stan, ne znam više na koji kat, ali nije ni važno. Nije to mali, a ni lagan čamac. Isto tako nema ni kombi kojim bi ga prevezao od Splita do Omiša. Svaki puta kada mu treba, traži prijevoz, tko će mu ga prevesti kombijem.

Od kada smo bili prije dvije godine na tom raftingu, ova priča mi je u glavi i želim je negdje zapisati. Zato jer je prava poduzetnička priča koji dočarava mentalni sklop poduzetnika (onoga koji nešto poduzima i to na zdrav način). Zdrav za mene znači da ne čeka da ima idealne uvijete da krene, već je krenuo na svoj način sa vizijom kako da nadogradi postojeću uslugu. Krenuo je s onime što je imao i kako je mogao. Imao je Jure planova još za dalje, ali zna da ništa ne ide preko noći i da treba biti neko vrijeme na tržištu kako bi raširio svoju mrežu posrednika i klijenata. 

To što je znao da nema gdje spremati čamac, a nema ni svoj kombi za prijevoz, nije ga spriječilo da krene raditi.

Možda sam Juru i njegovu priču tako dobro zapamtila jer me podsjetila na moje skromne početke i početak puta kojim sam krenula, gotovo bez ičega, osim snažne volje.

Bravo za Juru. Nadam se da do ove godine već rastura u poslu. 

U svakom slučaju, Juri prognoziram svijetlu poduzetničku budućnost. S obzirom na njegov mentalni sklop i način na koji radi to što radi, vjerujem da će uspjeti, što god i gdje god da bude radio.

I još jedna zanimljivost koja mi je ostala u sijećanju…već pri kraju puta, uz samu rijeku vidim ljude kako su razvukli one platnene ležaljke između drveća i tamo ležerno uživaju. Jedan od njih je našem Juri dobacio neko pitanje. I baš kada sam rekla kako im je lijepo, Jure nam objasni da to je to zapravo inspekcija. Sjede tako u tim ležaljkama uz vodu i prate čamce koji se vraćaju sa raftinga. Kontroliraju tko ima dozvolu i dodijeljeni broj koncesije (ili čega već), a tko ne daj Bože, nema. 

Eto, nisu inspektori samo i uvijek sa aktovkama i u odjelima…neki su zavaljeni u ležaljke u kratkim hlačama i izbljedjeloj majici :).