Planovi, ciljevi…kako i zašto

Krajem svake kalendarske godine volim se osvrnuti na godinu iza sebe i vidjeti da li sam napravila ono što sam planirala.

Da se vratim korak unazad…krajem svake godine napišem plan za slijedeću godinu. Što imam u planu napraviti na poslu, u kući, na osobnom, financijskom planu itd.

Nije to ništa posebno napisano ni uređeno, samo natuknice napisane na kraju mog rokovnika. Iako neki ljudi rade i čitave ploče sa slikama onoga što žele postići. Tako da su im stalno negdje u blizini i na vidljivom mjestu (“vision board”, ako ćete pitati Google i vidjeti kako to izgleda).

Te svoje natuknice uvijek pogledam na kraju godine da vidim, što sam od toga svega napravila, što nisam, što sam samo djelomično postigla, a što nisam uopće uspjela napraviti.

Neke svoje ciljeve pisala sam i nekoliko godina zaredom, ali trebalo im je vremena da se ostvare. Ipak vjerujem da su došle baš onda kada su i trebale doći i kada sam ja za njih bila spremna.

Ciljeve uvijek zapravo postavljam prema svom trenutnom osjećanju i ambiciji. Npr. 2017. planirala sam kupiti vlastiti poslovni prostor (točno sam znala kakav želim i gdje otprilike), jer sam osjećala da je došlo vrijeme za to. I 2017. godina bila je godina ostvarenja tog mog velikog cilja. Zapravo to je bilo u planu već godinama, ali ta 2017. je bila godina kada sam osjetila da su se stvari konačno posložile za takav poduhvat.

Ali zato je 2018. godine, plan bio puno jednostavniji. Posvetiti se sebi i vlastitom oporavku u svakom pogledu. Jer me ta 2017. iscrpila pošteno i fizički, i psihički i emotivno, a bome i financijski. Ta godina je i prošla bez nekih većih zahvata. Bila je to godina oporavka.

Budući da ja ne mogu dugo odmarati i biti na miru, ova godina 2019. je naravno imala poduži popis. Sretna i zadovoljna, pored gotovo svake natuknice stavila sam kvačicu, jednu po jednu kako sam ih rješavala. Tri ipak prenosim dalje :).

Možete mi vjerovati, a i ne morate…ali tako jest.

Zašto sam uopće počela zapisivati ciljeve?

Kada sam prije dvanaest godina krenula u poduzetničke vode, znala sam da ništa ne znam o vođenju vlastitog posla i postizanju ciljeva i da tu imam puno za učiti. Kako obožavam puno čitati, tako sam u to vrijeme čitala brdo knjiga o osobnom rastu, knjiga iz poduzetništva, marketinga, i svim sličnim temama koje su mi došle pod ruku. U tom periodu čitala sam tjedno čak do pet knjiga. Budući da nije bilo posla, barem je bilo vremena za čitanje. Danas je sasvim suprotno, ali čitam još uvijek :).

I koje god od tema da se ticalo, svi autori su uvijek navodili važnost postavljanja i zapisivanja ciljeva.

I tako sam i ja štreberski počela zapisivati sve svoje ciljeve, želje i planove za budućnost. Budućnost kakvu sam željela živjeti.

Zašto je tako važno zapisivati ciljeve?

Prvo, pisana riječ ima puno veći značaj. Na pisanu riječi se možeš uvijek vratiti i pročitati je. Samo izgovorena, lako pobjegne i zaboravi se.

Dugo, meni moji zapisani ciljevi daju neku jasnoću i mir. Kada ih imam zapisane, nekako kao da znam kamo idem i što mi je raditi. To je moj putokaz i podsjetnik. Zanimljivo je da na taj popis pogledam svega par puta u godini, čisto da vidim gdje sam i da se možda podsjetim što još imam za napraviti. Također i da na kraju godine vidim pored čega sve imam stavljenu kvačicu, a što ću prepisati za slijedeću godinu.

Kada gledam na ovogodišnje neostvarene ciljeve, vidim i zašto se nisu ostvarili. Zato jer im se nisam dovoljno posvetila. A zašto nisam? Zato što su me snašle nepredviđene okolnosti s kojima sam morala izići na kraj i koje sam trebala riješiti.

Vrlo je važno je da ne budemo prestrogi prema sebi. Postavljanje ciljeva je samo okvirni putokaz u kojem smjeru idemo. Najvažnije je da se krećemo prema naprijed u željenom smjeru, jer brzinu kretanja često određuju i vanjske okolnosti koje nas snađu i kojima se trebamo prilagoditi.

Kako napisati svoje ciljeve?

Ciljevi mogu biti kratkoročni i dugoročni. U kratkoročne pišemo ciljeve za slijedeću godinu, dok u dugoročne, pišemo one ciljeve koje namjeravamo postići u idućih tri do pet godina.

Važno da se ne ograničavamo trenutnom situacijom pri postavljanju ciljeva. Često nam je jako teško zamisliti da smo deset, ili samo tri koraka unaprijed, jer s trenutnog stajališta ne vidimo nikakvu mogućnost da stignemo do tog desetog koraka. Trenutno vidimo samo prepreke na tom putu.

Npr. želiš voziti novi auto, a trenutno jedva registriraš i ovaj stari koji voziš. Ili želiš živjeti u vlastitom stanu, a jedva plaćaš i režije za stan u najmu. Želiš konačno imati viška novca na računu, a trenutno si u svim mogućim minusima i kreditima (bila sam tu, znam kako je :)).

Dugoročne ciljeve treba pisati kao da ne postoje nikakva ograničenja. Ako ti je to teško, zamisli da se igraš. Na kraju, samo pišeš nešto na papir. Taj papir ne moraš nikome pokazati, niti itko za njega treba znati. Nije to nikakva obveza niti treba biti opterećenje.

Kratkoročni ciljevi bi trebali biti bliži našoj trenutnoj situaciji. Zato jer se s manjim ciljevima lakše poistovjetiti i u njihovo postizanje je lakše vjerovati. To su oni manji koraci koji vode do velikih ciljeva. Npr. kada sam bila u minusima i kreditima, godišnji cilj mi je bio vratiti jedan minus na računu. Nisam si zadala za cilj da imam neki veliki iznos u plusu, kada realno to s trenutnim okolnostima nisam mogla dostići. Osim možda da sam dobila na lotu. Ali, loto ne igram, pa to i nije bila opcija :).

Oni za nas bitni ciljevi, su sve ono što osjećamo da nam dolazi iznutra; kako se želimo osjećati, gdje želimo biti, kakvim ljudima želimo biti okruženi, što i koliko čega želimo imati. Naravno, teško ću ja postati balerina ili liječnica sa ove pozicije gdje jesam danas. Ali, sve one druge svoje želje koje me ne ograničavaju fizički ili vremenski, vjerujem da mogu postići.

Važno je da je sve što pišeš pisano u prvom licu (ja) sadašnjem vremenu (imam…, radim…, idem…, družim se…), u potvrdnom obliku i da se tiče konkretne stvari. Evo par primjera:

  • Putujem barem dva puta godišnje.
  • Renovirala sam kuhinju.
  • Vježbam dva puta tjedno.
  • Na računu imam ________________ kn.
  • Obavila sam sve zdravstvene preglede.
  • Imam vremena za uživanje u svom hobiju (kojem?).
  • …..

Nikako pisati riječ “želim” ili, Bože sačuvaj pisati “nisam bolesna” ili “nisam u blokadi” i sl. Svemir ne prepoznaje riječ “ne” i tako ti ostane “bolest” i “blokada”. A to, sigurna sam nikako ne želiš (ovo je šira tema o kojoj ću neki drugi puta).

Opusti se, prepusti se i napiši što želiš za sebe. Što si postigla, kako se osjećaš, što sve imaš, kakav život živiš, kakvim ljudima si okružena. Tada taj popis slobodno spremi negdje i pozivam te da ga pogledaš tek za nekoliko mjeseci.

Pisanje ciljeva daje nam smjernice kamo idemo i što radimo

Daje nam jasnoću. Pisanjem osobnih ciljeva i planova, možemo za sebe stvoriti sasvim drugačiji život od ovog kakvog živimo (naravno, ako želimo drugačije živjeti). Postavljanje ciljeva može nam biti i izazov, jer ako želimo mijenjati veće stvari u životu, i mi ćemo se morati mijenjati u skladu s time. A to nikada nije lako.

I ne treba se opterećivati ako nešto ne bude onako kako smo htjeli. Što ima veze? Možda kasnije ispadne da je tako još i bolje. Život je promjenjiv i bit će nam uvijek lakši ako se prilagodimo promjenama koje nam donosi.

Meni osobno je važno da sama sebi odredim put kojim idem. Ne ustručavajte se postavljati ciljeve visoko. Bolje i visoko ih postaviti, pa doseći samo pola, nego postaviti ih prenisko i time se unaprijed ograničiti na manje od onoga što bi mogli postići.

Share: