Zašto ne pitamo “Zašto”?

Puno stvari u životu prihvaćamo zdravo za gotovo, i uopće ne propitkujemo zašto je nešto tako kako jest.

Pristajemo na nešto što nam ne odgovara, iako osjećamo da je nepravedno i krivo spram nas. 

To mogu biti sasvim male i nevažne stvari, ali i one važnije za naš život.

Prije par dana kćer mi priča kako joj je poštar dostavio paket i traži je deset kuna više od navedene vrijednosti na paketu.

Njoj nije jasno za što je tih deset kuna, ali daje mu ih, bez da dobiva ikakvu potvrdu. Nakon toga meni se žali što mu je dala više nego što je smatrala da treba.

Pitam je: – Jesi ga pitala zašto moraš dati tih 10 kuna više? – Nije. – A zašto nisi? – Da si ga pitala, vjerojatno bi ti dao odgovor na tvoje pitanje. Morao bi ti nešto odgovoriti. Onda bi znala zašto te traži više.

Nije ovdje stvar samo u novcima. Stvar je u tome zašto pristajemo raditi nešto, samo zato što nam je tako rečeno. 

Ako znamo zašto je nešto tako kako je, tada nema otvorenih pitanja i na nama je svjesni izbor, da li ćemo pristati na to što se od nas traži ili nećemo. 

U tom slučaju se ne osjećamo kao žrtva. Sami smo odlučili pristati na nešto ili ne.

Još jedan primjer u kojem bi pitanje “Zašto” razriješilo nedoumice i nezadovoljstvo je slijedeći. 

Na poslovnom projektu radili su ravnopravno muški i ženski članovi tima. Nakon uspješno završenog projekta, svi dobivaju novčani bonus.  Muški kolege dobiju višestuko više od ženskih članica tima, iako su zajedno radili i jednako doprinosili projektu.

One negoduju između sebe, nezadovoljne i pretpostavljam s osjećajem degradiranja, ali nitko od žena ne pita otvoreno “Zašto” su one dobile samo mrvice sa stola, zašto bonusi nisu ravnomjerno raspoređeni. 

Bez ljutnje, bez drame, samo obično, jednostavno i samouvjereno postavljeno pitanje nadređenima ZAŠTO? 

Zaboravljamo da mi imamo pravo pitati i tražiti odgovore. 

Dok god budu šutjele i prešutno pristajale na takav nepravedni tretman prema sebi, neće se ništa promijeniti. Niti će tu pravdu netko drugi za njih izboriti. 

S druge strane, kada nadređene suoče s tim pitanjem, s kojim ih možda nitko nikada nije suočio, vjerujem da će dobiti korisne povratne informacije. Mogući su scenariji:

  1. Dobit će konstruktivan komentar na svoj rad, pa će znati u čemu su manje pridonijele (ako jesu…a s čime se mogu složiti, ali i ne moraju),
  2. Nadređeni će uvidjeti da moraju neke stvari mijenjati u svom načinu poslovanja
  3. Ili ćete vi zaključiti da to radno okruženje nije ono u kojem želite raditi i kojem želite doprinositi.

Jednom sam naišla na intervju sa Christine Lagarde iz kojeg mi je ostalo u sjećanju njeno samopouzdanje i odnos prema situaciji u kojoj se osjećala degradirano.

Christine je francuska političarka, poduzetnica i pravnica, trenutna predsjednica Europske središnje banke.

Christine je govorila kako je došla na razgovor za posao u jednoj renomiranoj odvjetničkoj tvrtci u Parizu. U to vrijeme je bila već postigla veliki uspjeh u odvjetničkoj praksi.

Već na razgovoru ih je pitala ima li mogućnosti postati partnericom, jer je to bila njezina ambicija. Uz smijeh su joj rekli “Naravno da ne.” Na njezino pitanje “ZAŠTO”, dobila je odgovor “Jer ste žena.”

Kaže Christine: “…pa sam se spakirala, uzela svoj životopis sa stola i otišla. Znala sam da tu nemam što tražiti. To nije mjesto za mene.”

Zašto ne postavljamo takva “teška” pitanja i zašto pristajemo na manje? Zato što nam je lakše ne pitati i samo ići dalje, nesretni i nezadovoljni. Lakše, jer tu smo na svom terenu. Šutjeti… to nam je uglavnom poznato područje. Zauzimanje za sebe nam je novo i nepoznato.

Ako postavljamo pitanja, tada ćemo dobiti i neki odgovor.

Kada dobijemo odgovor, tada je potez na nama. A to nosi i određenu odgovornost. Odgovornost prema sebi. Jer, ako se osjećamo nedobro, vrijeme je da nešto mijenjamo, da se zauzmemo za sebe. U suprotnom, možemo provesti godine, a možda i cijeli život u nezadovoljstvu, strahu i ogorčene na svijet oko sebe.

Te stvari su uvijek jednostavne, ali zapravo nisu lake za napraviti. Ali, jednom kada nadvladamo taj strah u sebi i zauzmemo se za sebe, jačamo svoje samopouzdanje i osjećamo se odlično. I svaka takva mala pobjeda, jača nas još malo, pa još malo… sve dok ne shvatimo da same krojimo svoje živote i da možemo ići kojim god smjerom želimo i da je jedini pravi put onaj u kojem ne radimo ništa “kontra sebe”.

Zato jer općenito u životu i u društvu ne postavljamo pitanje “Zašto”, a i pristajemo na kojekakve glupave i površne odgovore, zato se često osjećamo kao žrtve. A kada smo u tom modelu žrtve, tada nas život baca kako i kamo želi. Zaboravljamo da imamo moć upravljati svojim postupcima i na taj način i tijekom svog života. Prihvaćamo tako kako jest kao svoju sudbinu i živimo prepušteni tuđoj volji.

Možda bi mi i pitali, ali se bojimo. Bojimo se zauzeti otvoreno za sebe. Bojimo se za svoje radno mjesto i za sve što ostanak bez “sigurnog” posla vuče za sobom. 

Bojimo se jer smo (naročito mi žene) naučene da šutimo, da ne pitamo previše, da pognemo glavu pred “većim i jačim”. Tješimo se da je dobro da smo i to dobile.

Bojimo se kritika, odbacivanja, s vječitim osjećajem manje vrijednosti i razmišljanjem “mogla sam bolje” i “nisam još dovoljno dobra”.

Ne trebamo se mi “boriti” za svoja prava u društvu. Borba samo stvara otpor. Za nas žene, važno je da prestanemo biti same sebi najveći kritičari i tražimo od sebe savršenstvo. Mi same, svaka za sebe, moramo osvjestiti svoju vrijednost i snagu. I onda u skladu s time, ne pristajati na manje nego zaslužujemo.

Zaboravljamo da mi imamo to pravo i moć pitati, i tražiti odgovore. 

Što nas bude više osvještenih žena (i muškaraca), podići će se i razina svijesti i dovesti u pitanje ponašanje u kojem se degradira žene, poduzetnike, građane, invalide, stare, mlade, nastavi niz…

Pitajmo ZAŠTO!

Share: