Zašto su krize dobre?

Koliko god čudno zvučalo, zapravo na neki način volim teške periode koje mi život nanese (doduše, volim ih tek onda kada prođu)…Nakon njih su mi stvari uvijek jasnije, svaki puta sam nekako jača i čvršća i pametnija za još jednu lekciju. A te faze mirnih i uzburkanih perioda se zapravo stalno izmjenjuju. Sastavni su dio života. Niti je stalno sve loše, niti je stalno sve dobro.

Jednom prilikom, sjećam se da je bila neka situacija, ne sjećam se više što točno. Znam samo da sam sjedila i razgovarala sa prijateljicom i kažem ja njoj: „Samo da ovo prođe i onda će sve biti ok.“ A, ona malo šuti pa kaže: „Uvijek će ti nešto biti. Bude jedan period miran, a onda se opet nešto desi. I tako stalno u krug.“ Ja si mislim: „A, jesi si me utješila.“ Ali ,zapravo i jest tako.

Zaključila sam da zapravo trebam uživati u onim mirnim fazama. Problem je u tome što čak i kada je sve ok, moj mozak uvijek zbog nečega nema mira. I tek kada naiđe neka kriza, shvatim kako je zapravo bilo sve lijepo dok je bilo mirno. Samo ja nisam toga bila svjesna i nisam uživala u tom periodu, već sam brinula uglavnom zbog gluposti. Eto, sada kada sam to osvijestila, nadam se da ću ubuduće biti pametnija (javit ću vam).

Nisu sve krizne situacije loše. One ponekad iskristaliziraju pravo stanje stvari. Kada je sve dobro, nekako se uljuljkam u tu lagodnost i zaboravim da su ljudi ovakvi i onakvi, mislim da mi svi žele dobro kao i ja njima. A nije to baš uvijek tako. Krizne situacije najčešće me natjeraju da pogledam stvari i iz drugog kuta, i da onda poduzmem ono što moram. Bilo da se zauzmem za sebe ili postavim neke granice, ili pak vidim da li i sama radim nešto “krivo” što bi trebalo promijeniti u odnosu na druge. Jer, nitko od nas nije savršen i nepogrešiv.

A kako preživjeti krizu? Tako što se podsjećam da je to samo još jedna u nizu, da je to sastavni dio života i da sam preživjela i puno više od toga. Ono što olakšava taj period je uvijek zahvalnost, zahvalnost i zahvalnost.
Zahvalnost na svemu onome što imam u životu, a što često uzimam zdravo za gotovo. Sada čak i ne više toliko, ali prije svakako jesam. Od toga što vidim, čujem, hodam, imam krov nad glavom, nisam gladna i nije mi hladno. Imam svoju obitelj oko sebe i imam svoj mir, a imam i samu sebe. Jer, svjesna sam da ima i onih koji nisu te sreće.

Prebrojavanje vlastitih blagoslova podsjeti me na to što je zaista, ali zaista, važno u životu. Sve drugo je ionako prolazno.