Samokritičnost

Bas razmišljam neki dan kako mi žene same sebi postavljamo nerealno visoke kriterije. Često i u svemu, a najočitije je to u pogledu fizičkog izgleda.

Želimo biti fit, i savršenih proporcija i utegnute i zategnute i bez celulita i bez strija i bez bora i bez viška kila, viška kože i viška dlaka i šta ja znam čega sve ne. S druge strane, nečega želimo da ima više, da je veće, ravnije, podignutije ili zaobljenije…

Sve je to marketing. Od naših nesigurnosti netko dobro živi i profitira. Savršen izgled nam je nametnut od medija, društvenih mreža i nas samih međusobno. Sa svih strana nam se nameću savršena, fotošopirana tijela sa kojima se mi neminovno uspoređujemo. 

I naravno da nismo zadovoljne svojim izgledom. Jer nam se nameće nešto što nije realno. Nije realno da sve izgledamo kao žene sa jumbo plakata iz reklame za kupaći kostim. Iako, moram priznati, ove godine mogu se vidjeti i nešto realniji modeli, što svakako pozdravljam.

Uvuklo nam se u podsvijest da nikada nismo dovoljno dobre, dovoljno lijepe. Čak i kada nemamo razloga biti nezadovoljne, mi ipak nađemo neki dio sebe koji bi mijenjale.

Naravno da takvih dijelova ima jer smo ljudi, a ne lutke. Ali umjesto na njih, fokusirajmo se na one dijelove koji nam se sviđaju i koje volimo na sebi (odmah ih pronađi i pozdravi :)). Ni ne možemo sve isto ukalupljeno izgledati jer nismo sve iste i ne živimo svi iste živote. 

Promatram malo muškarce i ne znam da li to utječe i na njih, ali iz njihovog ponašanja bi svakako mogla zaključiti na ipak u puno manjoj mjeri nego na žene. Muškarca nećeš baš čuti da svakodnevno i otvoreno kritizira svoj preveliki trbuh, ili da ga uvlači pri ulasku u bazen ili taj isti trbuh prekriva ručnikom kada sjedi na plaži.

Dok mi žene radimo baš to. Svakodnevno kritiziramo svoja tijela i pred muževima i pred djecom koja nas slušaju i na taj način uče od nas. To trebamo učiti od muškaraca. Slobodno i opušteno biti ono što jesmo i kakve jesmo. Ne biti samokritične, već se prihvatiti takve kakve jesmo. 

Možete li zamisliti svog muža ili dečka da se svako malo žali na svoj izgled i svoje nedostatke? Meni je drago da moj to ne radi. Mislim da bi mi išao na živce, i to jako :).

Čak i kada mi pred njima kritiziramo same sebe i naglašavamo pojedine dijelove svog tijela kojima nismo zadovoljne, time i njima skrećemo pažnju na njih. Oni možda to uopće tako ne vide i ni ne očekuju od nas da budemo savršene. To mi radimo same sebi.

Da trebamo brinuti o sebi i svom zdravlju, to svakako stoji. Ali radi sebe i za sebe. Te prema svojim kriterijima, svojim mogućnostima i vlastitim sposobnostima. Zato da bi se mi osjećale zadovoljne i sretne, a ne da zadovoljimo nečije tuđe kriterije i nametnute nerealne standarde.

Po meni, najljepša žena je ona žena koja je zadovoljna sama sobom, koja zrači sigurnošću i samosvjesti. Ta vrsta ljepote i zadovoljstva izvire iznutra i prepoznaje se u pogledu, stavu i osmjehu na licu.

Žene, glavu gore, osmjeh na lice i samo svojim putem naprijed :)!